Termin Antropocen označava kolektivni efekat čovječanstva na planetarni ekosistem. Otisci naše tehnološke aktivnosti su razasuti po svakom pedlju planete do te mjere da se potencijalno mogu otkriti kao novi geološki sloj. Posljedice Antropocena su masovno izumiranje bioloških vrsta, ugrožavanje ekološke ravnoteže i klimatske promjene. Ako se efekat Antropocena na biodiverzitet nastavi sadašnjim tempom ekološki modeli sugerišu da će 75% biljnih i životinjskih vrsta nestati za nekoliko vijekova.
Međunarodna komisija za stratigrafiju, naučno tijelo geologa, je 2009 godine formirala radnu grupu od 35 članova sa zadatkom da utvrdi da li postoje naučni dokazi za formalizaciju Antropocena kao nove geološke epohe. U avgustu 2016 godine radna grupa je saopštila rezultate svojih istraživanja na međunarodnom geološkom kongresu u Cape Town-u. Zaključak grupe je nedvosmislen. Antropocen nije spekulacija nego realnost. Od 35 članova radne grupe 30 ih je glasalo za, troje protiv, a dva člana su bila suzdržana.
Šta određuje identitet neke geološke epohe? U stručnom žargonu identitet određuju tzv. geološki signali koji značajno prevazilaze bazalni nivo. Signali moraju biti globalni i detektabilni u budućnosti. Tipičan primjer geološkog signala specifičnog za epohu kasne Krede (66 miliona godina u prošlosti) je skok koncentracije metala iridijuma. Prema široko prihvaćenoj hipotezi porijeklo iridijuma je meteorsko. Krater nastao poslije sudara meteora sa planetom Zemljom je lociran u blizini meksičkog grada Chicxulub-a. Sudar je izazvao veliku katastrofu i izumiranje dinosaurusa. Procjenjuje se da je dijametar kratera bio 10 km a energija oslobođena prilikom sudara oko milijardu puta veća od energije oslobođene prilikom bombardovanja Hirošime i Nagasakija.
Potencijalni signali specifični za Antropocen su mnogobrojni. Jedan od najupadljivijih je prisustvo radioaktivnih elemenata u ekosistemu kao posljedica nuklearnih eksplozija od 1945 do danas. Ostali signali uključuju zagađivanje ekosistema plastikom, ugljenikom iz fosilnih goriva, aluminijumom i betonskim česticama, ili prisustvo azota i fosfora u tlu iz vještačkih đubriva. Jedan od mogućih biogeoloških signala je domaća kokoš. Kao rezultat masovne ishrane kokošijim mesom domaća kokoš je ozbiljan kandidat za fosil koji će definisati Antropocen u budućnosti.
Slijedeći zadatak radne grupe je da utvrdi koji od pomenutih signala predstavljaju najpouzdaniji indikator Antropocena. Iako je izvještaj radne grupe nedvosmislen, ni Međunarodna komisija za stratigrafiju, ni Međunarodna unija geoloških nauka još nisu formalno prihvatile Antropocen kao novu geološku epohu. Prvi korak je formalno priznavanje Antropocena od strane Međunarodne komisije za stratigrafiju. Poslije ovoga Međunarodna unija geoloških nauka treba da ratifikuje odluku čime bi Antropocen postao nova geološka epoha koja slijedi Holocen.
Pariski sporazum
Analiza mnogobrojnih ekoloških parametara, od deforestacije, izlovljavanja ribe u morima i okeanima, do uništavanja bioloških vrsta ili nivoa metana u atmosferi, pokazuje jedinstveni trend u posljednjih 200 godina. Primjetno je gotovo horizontalno ili tek blago nakošeno kretanje linije na grafikonima koji prikazuju relvantne ekološke parametre sve do sredine 1950-ih. Dakle, jedan stabilni trend sa trajanjem od 150 godina. Međutim, od 1950-ih linija naglo mijenja smjer i sve do danas ima gotovo vertikalni trend. Jasna indikacija da je na ekološku pozornicu stupilo veliko ubrzanje ekoloških trendova izazvano ljudskom aktivnošću – Antropocen.
Dugoročni nastavak ovakvog trenda jednostavno nije moguć. Čovječanstvo samo mora da prekine trend i ostvari krivljenje linije prema dolje. U suprotnom priroda će to učiniti za nas pravljenjem ireverzibilne ekološke prekretnice. Kakve će biti njene posljedice teško je predvidjeti. Jedino je sigurno da neće biti prijatne. Akcija cijelog čovječanstva je neophodna da se nepovoljni trend Antropocena zaustavi. Budućnost će pokazati da li je sinhronizovano djelovanje čovječanstva na duge staze uopšte moguće. Istorijsko iskustvo sugeriše da je politički konsenzus na svjetskom nivou teško ostvariv.
Ali, prvi korak ka ovome krupnom cilju je već napravljen. Zove se Pariski Sporazum (PS). Pod pokroviteljstvom UN u Parizu je 2015 godine konsenzusom usvojen preliminarni sporazum od strane predstavnika 195 zemalja. Svečano potpisivanje sporazuma je obavljeno 22. Aprila 2016 godine (Dan planete Zemlje) na ceremoniji u Njujorku. Do danas je sporazum potpisalo svih 195 zemalja a isti ratifikovale 144 zemlje. Ovo je bilo dovoljno da PS postane pravno obavezujući od Novembru 2016.
Glavni cilje PS je kontrola rasta globalne temperature i njeno održavanje unutar 2oC iznad pre-industrijskog nivoa. Drugi cilj PS je nešto ambiciozniji: treba pokušati sprečavanje rasta globalna temperature za ne više od 1.5oC u odnosu na pre-industrijski nivo. Početkom 2016 godine prosječna globalna temperatura je bila za 1.3oC viša od iste iz 1880 godine od kada se obavljaju globalna mjerenja.
Formalna realizacija PS treba da započne 2020 godine. PS predviđa da će razvijene zemlje finansijski pomoći zemlje u razvoju u prvih 5 godina. Očekuje se da će svaka zemlja razviti individualni plan prema svojim mogućnostima. Izvještaji realizacije plana se očekuju svakih 5 godina. Petogodišnji planovi moraju biti ambiciozniji od svojih prethodnika. Ne predviđa se upotreba sile kao mehanizma za implementaciju PS. Zemlje koje ne ispune obaveze biće javno imenovane i kritikovane.
Kakve su šanse PS i da li je realistično očekivati uspjeh? Jedan od vodećih ekologa je u svojim procjenama strog i smatra da se čovječanstvo kocka sa budućnošću. PS se ne tretira dovoljno ozbiljno. Svjetska javnost nije dovoljno upoznata sa izazovima koji čekaju čovječanstvo. Samo 10 godina kašnjenja može da ima nesagledive posljedice. Globalna emisija CO2 se mora smanjivati od 2020 godine. Realistične šanse za uspjeh PS se mogu očekivati samo ako se između 2040 i 2060 postigne potpuna dekarbonizacija emisije. Drugim riječima, CO2 emisija mora biti 0%. Neophodno je stvoriti uslove i za stvaranje novih rezervoara za apsorbovanje ugljenika (carbon sink) iz atmosferskog CO2 što je ogromni izazov sa kakvim čovječanstvo nikada do sada nije bilo suočeno.
Kakve su reakcije istaknutih intelektualaca na Antropocen i PS? Upadljivo je odsustvo jakih reakcija modernih filozofa u mjeri u kojoj su reagovali njihovi prethodnici na tehnološke izazove atomskog doba tokom 1950-ih i 1960-ih. Bertrand Russell je apelovao na političare i upozoravao na opasnost od nuklearnog rata. Karl Jaspers je pisao o “savjesti epohe”. Martin Heidegger je mislio da nas samo bog može spasiti.
Reakcije nekih istaknutih naučnika su očekivane. Stephen Hawking opasnost za čovječanstvo vidi ne u ekološkoj prijetnji nego u vještačkoj inteligenciji. Sir Martin Rees, astrofizičar i bivši predsjednik Kraljevskog Društva, priznaje ekološku opasnost ali vidi i šansu za čovječanstvo da “svemirski brod” Zemlju povede u novu i uspješnu avanturu. Jedan njegov kolega je kritičniji i sumnja u sposobnost čovječanstva kao dobrog “kapetana” na ovom svemirskom brodu.
Priroda sama je izgleda najbolji “kapetan”, a čovječanstvo tek asistent koji uči. Naime, nedavna studija ekološkog stanja u radijusu od 40 km oko nuklearne elektrane Černobilj, u kome nema ljudi, otkriva procvat biljnog i životinjskog svijeta i njegovu spontanu ekološku ravnotežu uprkos povećane radioaktivnosti.
Leave a Reply