“Čovječanstvo će konačno platiti vrlo visoku cijenu za desetkovanje jedine grupacije živog za koju znamo bilo gdje u svemiru.”
Ovo je jedan od zaključaka studije koju je danas objavilo prestižno glasilo američke nacionalne akademije nauka (Proceedings of National Academy of Sciences, USA).
Cilj studije je bio da utvrdi stepen opadanja populacija kopnenih kičmenjaka na cijeloj planeti. Uzorak je sačinjavalo 27 600 vrsta iz redova sisara, gmizavaca, vodozemaca i ptica. Rezultati su poražavajući do te mjere da su autori u naslovu upotrijebili izraz “biološka anihilacija”.
U najkraćem, oko 70% svih vrsta kopnenih kičmenjaka je u periodu od 1900 – 2015 godine doživjelo dramatični pad populacija širom planete – oko 50% individualnih životinja je izumrlo. Rezultat je da danas 70% kopnenih kičmenjaka imaju status ugroženih vrsta.
Razmjere ove katastrofe su refleksija tehnološkog razvoja čovječanstva. Ali, autori se ne ustručavaju da saopšte da su dodatni uzroci globalne katastrofe nekotrolisani rast ljudske populacije i neumjerena potrošnja u kojoj prednjači bogati dio čovječanstva.
Antropocen ili “doba čovjeka”, za tehnofile svih vrsta nesumnijva pozitivnost i dio univerzalnih vrijednosti čiji su korjeni u evropskom prosvjetiteljstvu, je tako postao strah i trepet za sve ostale biološke vrste na planeti ali i za ogromnu većinu ljudske populacije kojoj kao i ostalim vrstama prijeti ekološka katastrofa.
Vremena za akciju u cilju reverzije efekata nadolazeće ekološke katastrofe je sve manje. Autori predviđaju da ako se ne naprave neki značajni koraci u slijedeće dvije do tri decenije, više neće biti vremena za bilo kakva ekološka rješenja.
Savjest čovječanstva
Kako objasniti odsustvo značajnije zabrinutosti većine stanovnika planete za moguće efekte nadolazeće ekološke katastrofe? Da li treba optuživati političare koji u svojim planovima ne vide ekologiju kao važnu stavku koja im može omogućiti dolazak na vlast ili čuvanje stolice? Da li treba optuživati korporacije i bankare koji kontrolišu kretanje investicija i krupnog kapitala? Da li treba optuživati dekadentne bogataše koji neumjereno grade jahte, kupuju privatne avione i konzumiraju sve skupocjenosti svijeta? Da li treba optuživati naučnike i njihove sponzore koji vjeruju u skori dolazak vladavine mašina koja već ima kolokvijalni naziv Mašinocen? Da li treba optuživati sociologe koji vjeruju u pozitivnost kapitalizma i dijalektičko jedinstvo između volje za moć i koprodukcije prirode sa zgodnim imenom, Kapitalocen, kao suprotnost Antropocenu? Da li se trebamo samo-optuživati zbog ovisnosti o Facebooku ili manije video-igranja u “kojoj su odrasle osobe uključene u bestidno infantilni princip bezumnog igranja”?
Na svako od pitanja se može dati djelimično pozitivni odgovor. Ali, pojedinačni odgovori nisu u stanju da objasne srž problema. Stvarnu srž problema su identifikovali filozofi Frankfurtske škole, prvenstveno njena dva najistaknutija člana: Theodor Adorno i Max Horkheimer prije više od 70 godina. Njihova dijagnoza bezdušne modernosti, razčovječenja čovjeka i pomahnitalog nagona za kontrolom prirode je “instrumentalni razum”. Za razliku od istinskog ljudskog razuma, njegova instrumntalna varijanta vidi sve žive stvorove i prirodne procese kao inertne objekte i stvari.
Ideali evropskog prosvjetiteljstva su se pretvorili u svoju suprotnost. Vladavina racionalizma je postala tiranija mehanizovanog osvjanja prirode. Pozitivnost nauke i njenih vrijednosti su se pretvorili u opsesiju racionalnog mjerenje svega što se može izmjeriti. Ovaj mehanički razum je prosvjetiteljski osjećaj slobode pretvorio u novokomponovano robovanje kvazi-vrijednostima monetizacije svega postojećeg.
U procesu življenja koje kontroliše “instrumentalni razum” nestalo je istinskog življenja. Theodor Adorno je na upečatljiv način opisao ovaj usud čovječanstva na početku zbirke kritičkih eseja “Minima moralia”:
Melanholična nauka iz koje nudim ovaj poklon prijatelju odnosi se na oblast od pamtivjeka znanu kao istinski dio filozofije, ali koja je, od preobražaja filozofije u metod, propala u intelektualnu nebrigu, sentenciozni hir i konačno u zaborav: učenje dobrog življenja. Ono što su filozofi nekad smatrali življenjem pretvorilo se u sferu privatnog postojanja i obične potrošnje, prikačene kao dodatak procesu materijalne proizvodnje bez vlastite autonomije i supstance… Naša perspektiva življenja se pretvorila u ideologiju koja prikriva istinu da življenja više nema.
Leave a Reply